Ivankovićev magnum opus

Nedavna nagrada Gjalski za roman Rat i sjećanje može biti sretna okolnost koja će u nas pridonijeti široj recepciji književnih ostvarenja Željka Ivankovića (Vareš, 1954), hrvatskoga pisca iz BiH čije je stvaralaštvo nezasluženo dosad ostalo nekako postrani. Ivanković je radio u sarajevskim izdavačkim kućama, uređivao časopise, surađivao u enciklopedijskim i raznim stručnim publikacijama, bavio se prevođenjem i novinarstvom. Njegov dosadašnji književni opus obuhvaća više od trideset knjiga – zbirki pjesama, knjigā studija, eseja, književnih kritika, polemika i kolumni, zbirki priča za djecu, dnevnika, četiri knjige priča i tri romana.

Uz uglednu nagradu, dodatna je povoljna okolnost za pisca svakako činjenica da riječki antikvarijat Ex libris, koji ima i nakladničku djelatnost, tiska u suradnji sa sarajevskim Synopsisom njegova Izabrana djela. Na taj način čitatelji dobivaju reprezentativan izbor iz piščeva raznorodna i bogata opusa, pouzdan vodič u njegov književni svijet. Dosad je, pod uredništvom Z. Grozdanova i I. Lovrenovića i s originalnim, vrlo uspjelim dizajnerskim rješenjem knjiga koji potpisuju D. Bralić i A. N. Knežević, objavljeno pet svezaka: dnevnici 700 dana opsade / Tko je upalio mrak (2011), izbor eseja Identitet i druge opsesije (2012), izbor priča Čovjek koji je odlazio u maglu (2013), putopisni dnevnici Hod rubovima svjetova (2015) i roman Rat i sjećanje (2016). Od neizostavnih segmenata Ivankovićeva stvaralaštva logično je očekivati da se pojavi još svezak koji bi obuhvatio izbor iz njegova pjesništva te možda knjiga s izborom diskurzivne proze.

Sarajevo i Vareš

Roman o kojem će ovdje biti govora, Rat i sjećanje, pojavljuje se, pomalo neuobičajeno, među izabranim djelima premda je posrijedi potpuno novo ostvarenje, dosad neobjavljeno. Usput, uz taj pomalo bizaran podatak, valja spomenuti i autorovu izjavu u kojoj, među ostalim, kaže: „ ja ovu opsežnu (450 kartica teksta!) i meni iznimno važnu knjigu doživljavam kao svoj magnum opus, kao nešto što sam naprosto morao napisati. Ona je za mene u emocionalnom i intelektualnom, u spisateljskom smislu – najvažnija moja knjiga. Najvažnija!“ U toj izjavi, objelodanjenoj prije izlaska romana, može se osjetiti da pisac ne govori samo načelno o tome koliko je knjiga ambiciozna i važna za njega osobno nego i, posredno, o svom osjećaju zadovoljstva urađenim, o uvjerenju da je u okviru svoga literarnog opusa napisao veliko djelo.

Glavnom junaku romana Ivanković je „posudio“ neke detalje iz svoje biografije, pa se može reći da je ova proza i autobiografična: i Boris je rođenjem Varešak, snažno obiteljski i emocionalno vezan uz taj srednjobosanski gradić; kruh zarađuje kao urednik u izdavačkoj kući u Sarajevu, gdje živi sa ženom i četrnaestogodišnjom kćeri; stjecajem okolnosti postaje dio medijske scene – angažira ga zagrebački politički dnevnik Vjesnik, zatim ga Sarajevo imenuje ravnateljem novinske agencije BiH; usto je i pisac, koji ustrajno vodi dnevničke bilješke. Rat i sjećanje okvirno je roman o životu u opkoljenom Sarajevu, s neutralnim pripovjedačem, čije se očište nerijetko podudara s očištem glavnoga lika. Djelo obuhvaća prvu i pol godinu opsade grada – od početka travnja 1992. do kraja 1993. – što je otprilike ono razdoblje u kojem je Ivanković vodio sarajevske dnevničke bilješke i objavio ih pod naslovom 700 dana opsade (1995). Taj vrlo opsežni dnevnik, o kojem je njegov autor prije dvadesetak godina napisao da je „i dnevnik vlastite intime, i dnevnik vlastitog angažmana, i dnevnik svoje obitelji, i dnevnik ovoga grada, i dnevnik politike“, važan je ovdje zato što je piscu bio osnovno, nezaobilazno vrelo građe za Rat i sjećanje (roman „izrasta iz humusa mojih dnevnika ili bilježaka“).

Pritom se spominju i neki drugi materijali koji su piscu poslužili u pripremi za pisanje romana – neobjavljeni dnevnici, prikupljena dokumentarna i povijesna građa vareškoga kraja, proza iz knjige Nove priče o ljubavi i smrti te pojedini elementi iz radiodrame Romantična faza rata. Zanimljivo je da je u Matičinu Kolu, još 2004, Ivanković upravo pod tim (tada radnim) naslovom objavio nekoliko prvih poglavlja romana. I autor u intervjuima u kojima je govorio o procesu nastanka Rata i sjećanja i njegov glavni romaneskni junak Boris – pisac koji vodi dnevnik i kani napisati roman baš kakav je, evo, napisao Ivanković (za svoju nakanu Boris, gle podudarnosti!, također veli da bi to „trebao biti moj magnum opus“) – pod „romantičnom fazom rata“ razumijevaju onaj njegov prvi, „entuzijastički“ dio, „kad su svi bili silno emocionalno zagrijani za istinu, pravdu, ljubav, grad, svoju raju, pa eto i domovinu“.

Strašno lice rata

Ali od te „romantike“ Ivankovićev protagonist odustaje kad shvati kako su sve te „velike i svijetle ideale“ potrošili „oni koji su u rat krenuli iz najsebičnijih interesa“. Najprije se srušio mit o raji, o toleranciji, o suživotu u Bosni, o tome da Srbi neće napasti Sarajevo. Pa trebalo je riješiti problem ratne svakodnevice – kako se prebaciti s mirnodopskoga ritma života na ratni, i to u okolnostima kad neprijatelj nije vanjski, nego su napadači dojučerašnji susjedi. Onda su gradom zavladali kriminalci, pod okriljem politike. „Pravo podzemlje preuzelo je obranu grada, zapravo preuzelo je vlasništvo nad gradom“, opljačkano je sve što se moglo, provaljivalo se i useljavalo u tuđe stanove, zloupotrebljavala se nacija, vjera, užarila se ratna propaganda, „bosanstvo se počelo pretvarati u privatno vlasništvo Muslimana“, ratovali su svi protiv svih. Pred tom zlokobnom zbiljom Boris je izgubio svaku iluziju da se nešto može učiniti jer sve su vrijednosti pogažene, čovjek je potpuno ogoljen i poražen. Njegova je percepcija rata traumatična: „Rat je (…) sve funkcije ljudskosti, sve to samo do kraja prizemljio, ogolio, srozao na one prvotne, na sirove, elementarne, rudimentarne, na gotovo pa animalne funkcije.“ Zato neće pisati o entuzijastičkom ratu, nego će „vjerojatno pisati o nekom drugom ratu (…), o našem ratu, o onome njegovom licu koje je nama pokazao. Svima nama. Nama ovdje, u Sarajevu, nama u Varešu.“

Imenica rat u naslovu romana simbolički se odnosi na priču o Sarajevu, i u tim je tematskim poglavljima u pripovjednoj strategiji dominantna književna tehnika dokumentarnosti, uz slikanje svakodnevnih bizarnih i praktičnih rješenja i domišljanja u izvanrednim (ratnim) okolnostima, te bogat repertoar Borisovih izvanbračnih izleta. Glagolska imenica sjećanje odnosi se pak na protagonistov rodni Vareš, u koji zbog ratnih okolnosti ne može otići ni majci na sprovod iako je gradić udaljen samo četrdesetak kilometara. Tako Vareš, sa svojom poviješću, poganskim i kršćanskim mitovima, legendama i pričama naglo oživljuje u njegovim sjećanjima nostalgično ga vraćajući u obiteljsku priču, u „mitsko stanje svijeta, u zaštićenost koju su definitivno izgubili“. U središtu te nostalgije koja ga obuzima bio je neki njegov „što davno stvarani što nanovo izmišljani svijet djetinjstva“, svijet koji ga je konstituirao; kompaktna slika u kojoj je cijela njegova obitelj, sa sestrom i dvojicom njegove mlađe braće, na okupu, a sada ta slika nestaje, raspada se u gruboj zbilji rata, nakon pada/oslobođenja Vareša. Jer, tamo su ostala dva njegova mlađa brata, ali razdvojena, u suprotstavljenim vojskama: za HVO, u koji je nakon majčine smrti mobiliziran najmlađi brat, Vareš je pao; za Armiju BiH, u koju je još prije mobiliziran srednji brat, grad je oslobođen. U Sarajevu pak rat je razdvojio Borisa i sestru, koja je morala otići na Pale jer je bila udana za Srbina, civila zaposlena u JNA. Tako se, nakon pola stoljeća, povijest ponovila – sudbina se poigrala s njima na isti način kao što se poigrala s njihovim ocem i trojicom njegove braće koji su se u nekom prethodnom ratu također našli u različitim, neprijateljskim vojskama.

Zbilja i fikcija

Činjenica da je protagonist Ivankovićeva romana pisac, da gorljivo čita i piše dnevnik, da u njemu sazrijeva ideja o novom romanu u kojem će pisati o onome što proživljavaju u opkoljenom gradu, da taj fiktivni lik razgovara o svom književnom radu, logično će navesti čitatelja da u tim dijelovima teksta vidi autoreferencijalne iskaze, npr. o poetičkim pitanjima, odnosu zbilje i fikcije, potrebi i smislu pisanja. Tako Boris u pisanju dnevnika vidi jedini način da spasi od zaborava neke podatke i sitne životne istine, dnevnici su mu „dragocjen podsjetnik na sve ono što ovaj rat čini drukčijim“, zanima ga „sve što je drukčije od službene slike rata“. Za ovaj roman osobito je važno razumijevanje odnosa zbilje i fikcije („istine“ i „laži“), pa se o tome na nekoliko mjesta nudi i odgovarajući ključ. Na zgražanje svoje supruge, da ne želi pred javnošću razgolititi obiteljsku intimu kad je Boris rekao da će u buduću romanesknu priču „staviti“ i njihov ratni život i ratna iskustva, on ovako odgovara: „‘Ne, ništa u njoj neće biti laž. Ništa. Sve će u njoj biti istina, gorka i teška istina. Gola istina. Naša istina, tuđe istine, istina nas pojedinačnih, ali i neka naša zajednička istina… No, ne plaši se, evo obećavam da u priči neće biti nikoga od nas i ništa o nama. A, gle paradoksa, nemoguće je da išta u njoj bude a da nije naše. Svakog od nas pojedinačno i svih nas zajedno. (…) Ova će se zbilja realno utemeljiti u ovom ratu, u našim konkretnim životima. Bit će to, naprosto, roman o nestajanju jednog svijeta, tu, pred nama, pred našim očima… Ovog koji živimo. (…) Dobro i nastajanja nečeg posve drugog, drukčijeg. Nečeg na što ćemo se tek trebati navikavati.’“

Siguran u sebe, i prije nego što je javno i jasno dobio potvrdu kritike i publike Ivanković je na svoj način osporio izreku Nitko nije prorok u svom selu. Jer, on jest bio prorok u svom selu (u književnom svijetu): napisao je odličan roman, koji se može označiti vrhuncem njegove spisateljske karijere i vrijednim doprinosom suvremenoj hrvatskoj prozi.